RIFARM 2050 – Life after port  |   Rijeka, Croatia  |   2018  |   Master’s thesis
University of Ljubljana | Faculty of Architecture
mentors: izr. prof. mag. Tadej Glažar( FA UNI LJ) | prof.dr. Idis Turato (AF ZG)
consultant for agronomy: doc. Ana Slatnar

The Master’s thesis deals with the question of the renewal of harbor basin in Rijeka, Croatia. Once the industrial center and the largest port in Yugoslavia, port of Rijeka today is the unused leftover from the 2nd Industrial revolution.  The aim of the thesis is to find the new narrative for re-development that would place Rijeka on the map of technological and social changes in the 21st century. Since the 1700s, the shipping and transport industry has been the main driver for coastal development, but thesis explores the possibility of large-scale food and energy production inside the abandoned infrastructure. The working hypothesis assumes that in times of climate change, population growth, lack of natural resources and new digital technologies, food production in urban areas will becomes necessity. With the intersection of the global threat and local conditions, projects offer a solution for incorporation of large industrial area back into the urban fabric, while offering the solution for the emerging food and social crisis.

Diplomski rad propituje budućnost Riječkog lučkog bazena in istražuje njegovu inkorporaciju u gradsko tkivo. Od gradskih četvrti Brajdice do Kantride, 105 hektara nekadašnjeg lučkog područja odsjeca primorski grad od kontakta s morem. Industrijski gigant i prva luka Jugoslavije, danas je nakupina bespotrebnog industrijskog tkiva i romantična riječka čežnja. Cilj diplomskog rada je kroz programsku obnovu pokušati definirati novi razvojni narativ te pronaći metode i programe koji pozicioniraju Rijeku na karti tehnoloških in društvenih promjena  21. Stoljeća. Kao što su trgovina, logistika i industrija bili glavni generatori razvoja od 18 stoljeća do 90ih godina, rad se bavi istraživanjem urbane proizvodnje hrane te njegove uloge kao pokretača razvoja napuštene luke. Hipoteza predpostavlja da u jeku klimatskih promjena, rasta populacije, nedostatka resursa i novih digitalnih tehnologija proizvodnja hrane u gradovima postaje nužnost ali i potencijal svake zajednice.  Kroz spoj programatske osnove i lokacije, stvara se simbioza globalnih prilika I riješenje lokalnoga problema – zaboravljene luke u centru grada.

Tokom svog povijesnog razvoja Rijeka je nastala na strmim padinama sjevernog Kvarnera. Zbog planina paralelnih s morskom obalom, grad se širi paralelno uz obalu što je doprinjelo specifičnoj urbanoj strukturi. Konfiguracija terena i geografski položaj definirale su Riječku gospodarsku, lučku,  i urbanističku sliku. U novijem razdoblju, razvoj grada je bio podređen razvoju industrije, što rezultira specifičnim prostornim rasporedom: primorski, lučki grad baz pristupa moru. Kroz povijest Rijeka bilježi 4 glavna perioda konjukture; industrijskog, ekonomskog i građevinskog procvata. Sve periode riječkog napretka obilježava jasna strategija upravljanja gradom i uspješan gospodarski model, kao što sve periode stagnacije obilježavaju politička i vojna previranja. U periodu prve konjukture, za vrijeme Rimske uprave, Rijeka je je bitan tranzitni pravac i vojna utvrda. U ostala 3 razdoblja rasta Rijeka se etablira kao bitno trgovačko a kasnije i gospodarsko središte sa snažnim regionalnim značenjem. Takva povijest, stvorila je snažan identiteta Rijeke koji danas više ne postoji. Iako slavne i romantične povjesti, današnja realnost Rijeke je stagnacija uzrokovana društveno – političkim obratima i propašću industrije. Trenutno stanje ocrtava riječku letargiju i bezidejnost. Kako probuditi nostalgični lučki grad? (EPK Rijeka,2016) Kroz svoju povijest, Rijeka je uvijek prednjačila u prihvaćanju globalnih trendova. Najnoviji tehnološki i gospodarski napretci su često materijalizirani u Rijeci, što je uvijek za sobom nosilo društveni i socijalni progres.  Torpedo, prve tvornice i parni strojevi na ovim prostorima dolaze iz Rijeke. Nosioci modernističke avantgarde, dva nebodera (HKD Sušak – arh. Pičman/Albini i Riječki neboder  – arh.Umberto Nordi) ostvarena su baš u Rijeci. Navedeno pokazuje riječki kalibar za promišljanje budućnosti te želju za napretkom. Rijeci je danas, više no ikad, potrebna snažna prekretnica. Postindustrijski grad mora stvoriti novu sliku o sebi u cilju vlastitog preživljavanja. Ključno je pronaći novi narativ riječkog razvoja te se odmaknuti od već viđenih pristupa upravljanja gradom koji ne funkcioniraju. Rijeka mora početi aktivno razmišljati o svojoj buduđnosti, ne ju isčekivati.
Grad sutrašnjice je besmisleno temeljiti na tekovinama 2. industrijske revolucije i tranzicije. Luka, tvornice i industrijske zone vjerovatno nisu riječka budućnost.Razvoj se mora temeljiti na duhu današnjeg vremena:  digitalnoj i robotiziranoj osnovi društva; kulturnog, ljudskog i kreativnog kapitala; održivom transportu; proizvodnji energije i hrane; upotrebi novih materijala; novim tržišnim modelima – djeljenoj (shared) i participatornoj ekonomiji te nekim drugim, zasigurno još nepoznatim procesima…Navedeni procesi će obilježiti gradove i njihovo promišljanje u budućnosti, te uz pomoć njih Rijeka može povratiti svoj specifični lokalni identitet, trenutno zatvoren u ljušturi propalog industrijskog grada.

Urbana agrikultura nudi riješenja većine problema vezanih uz današnjim način proizvajanja hrane. Definirana je kao praksa kultiviranja, procesiranja I distribucije hrane u gradu za potrebe lokalnoga stanovništva ili regije. Pruža brojne  prednosti za lokalnu zajednicu i važnije – smanjuje čovjekov ekološki otisak.Početci prizvodnje hrane u gradskim sredinamasežu u Egipat I Južnu Ameriku, gdje je biootpad korišten za gnojenje nasada. Tokom industrijskih migracija 19.stoljeća, zbog nedostatka hrane u gradovima, povrće je često uzgajano na ulicama i parkovima. Nakon ekonomskog sloma 1918.godine Detroit počinje sa uvođenjem obaveznog uzgoja povrća na napuštenim gradskim parcelama. Za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata pojavljuju se „Victory Garden-i“- male poljoprivredne površine u gradovima koje su proizvodile povrće za lokalnu zajednicu. Danas urbani vrtovi postoje širom svijeta: u razvijenim gradskim sredinama kao i u zemljama 3. svijeta. Razni modeli uključuju uzgoj hrane na vlastitoj ili gradskoj parceli, ili čak najam  objekta u kojem se uzgajaju biljne vrste.
Uz suvremene proizvodne metode, biljne vrste mogu rasti bez klasičnog medija – zemlje. Njihova podjela se najčešće temelji se na supstitucijskom mediju za rast biljaka te se djeli na supstrate, hidroponiku i akvaponiku.U hidroponskoj metodi uzgoja, biljne vrste rastu  koristeći mineralne nutrijente u vodenoj otopini. Kulture rastu bez pristutnosti zemlje, s korijenima unutra vodene otopine . Akvaponski način uzgoja sadrži 3 elementa: biljke (hidroponika), vodene organizme i bakterije. Sustav djeluje na simbioznom principu: otpad morskih organizama procesuiraju biljke koje ih razgrađuju na jednostavnije nitratne spojeve, koriste ih, te svoje  produkte izbacuju natrag u sistem. Važno je za naglasiti da suvremene metode uzgoja koriste do 70% manje vode, 75% manje pesticida te su prinosi, iako variraju ovisno o kulturi, do 25 puta veći. Važna prednost je I mogćnost uzgoja hrane tokom cijele godine, neovisno o sezoni.

Osnovna hipoteza vizije je revitalizacija prostora luke pomoću tehnološko naprednih metoda proizvodnje hrane I energije. Iskorišten je lokalni potencijal (napušteni lučki bazen) za rješenje globalnog problema – nedostatka hrane i resursa, dok je željeni nusprodukt procesa revitalizacija prostora luke te njegova postepena inkorporaciju u gradsko tkivo. Kompleksnost zahvata i površina lokacija uvjetuje podjelu vizije na 3 faze unutar razdoblja od 30 godina, tokom kojih je moguće reevaluirati i optimizirati pojedine projekte.Naglasak je na programsko uvjetovanom razvoju, koja kroz specifične ali vrlo konkretne projekte, osigurava ekonomsku, društvenu i resursnu samoodrživost te negira klasične pristupe razvoja brownfield prostora.Vizija gradi prostor poticanjem realnog sektora: visokotehnološke industrije, turizma, obrazovanja i trgovine te se suprotstavlja krhkom modelu revitalizacija nekadašnjih industrijskih prostora pomoću kulturno – komercijalno – stambenih namjena.
Urbanističke su intervencije također podjeljene u 3 faze: BREAKING THE BORDER, CLAIMING THE TERRITORY I DENSIFYING. Svaka od faza se bavi integracijom nekadašnjega lučkog bazena u grad, ali sa različitim pristupima i alatima. Prva faza tematizira primorski grad bez mora te kroz ciljane intervencije pokušava ostvariti kontakt grada sa obalom. Na dostignućima prve faze, proizvodne cijeline postaju mikrocentri novih gradskih kvartova. Zadnja faza objedinjuje prijašnje zahvate te dodaje klasičan stambeni-poslovni layer  sada već formiranom gradskom tkivu.

POJEDINI PROJEKTI
FAZA 1 / Petrolejska luka
Nekadašnje pristanište talijanske rafinerije R.O.M.S.A. -e je jedno od 4 kritične točke prve faze u kojoj se na uskom djelu lučke infrastrukture dolazi  morske obale.  Zbog zagađenosti tla i dislociranosti od centralnih sadržaja, Petrolejska luka je zamišljena kao novi energetski centar gdje se kroz karbonifikaciju otpada, proizvodnje biodizela iz algi i energija valova proizvodi električna energija za grad i uzgoj hrane. Postojeći industrijski objekti – tankovi se prenamjenjuju za potrebe skladištenja otpada dok se dotrajali objekti na sjevernom djelu obuhvata djelomično uklanjanju. Zbog izdašne željezničke infrastrukture , potojeći kolosjeci i vagoni postaju bazeni za uzgoj i sazrijevanje algi. Zahvat predviđa i nov, multifunkcionalni objekt  koji služi kao pogon za preradu biodiesela iz algi te sadrži restoran,urede manje trgovine. Vertikalan na liniju morske obale i uzdignut na pilote, premošćuje željeznicu te oblikuje parterni prostor ispod sebe koji funkcionira kao kontinuirana šetnica  – lungo mare sa arboretumom  primorskog bilja. Cilj zahvata je, iako industrijske namjene, pokazati na moguće ispreplitanje novih i tehnološki naprednih metoda proizvodnje i parternog javnog prostora sa urbanim sadržajima poput igrališta, šetnice, komunalnih vezova I sličnog.

 

FAZA 1 / Metropolis
Lučka skladišta 18-22, popularno zvana “Metropolis” zbog svojih povezujućih pasarela zaštićeno su kulturno dobro. Izgrađene 1897. godine od armirano betonskog skeleta, aposlutno inovativne tehnologije za to vrijeme i opečnih obodnih zidova sa historicističko oblikovanom fasadom. Područje Metropolisa najuži je dio lučke infrastrukture između mora I grada, širok samo 130m. Sa površinom od 54,720m2 na 5 etaža kompleks Metropolisa zamišljen je kao proizvodni centar za hidroponski uzgoj hrane i gljiva. Postojeći objekti se aktivno prenavljaju, što za razliku od konzerviranja omogućuje nesmetanu programsku prenamjenu I štiti bit objekta – AB konstrukcijski skelet. Zbog postizanja optimalnih uvjeta osvjetljenosti i cirkulacije zraka, na fasadi se dodaju  dvostrane ETFE membrane, što unapređuje fizikalna svojstva objekta. Parter i prizemlje javne je namjene gdje su uz servisne prostore smješteni kafići, restoran, te muzej.
Nova pasarela preko željezničkog koridora direktno povezuje Krešimirovu ulicu i KBC Rijeka sa prostorom Metropolisom što je ključan preduvjet za inkorporaciju u gradsko tkivo. Potez pasarele se završava u novoformiranome gradskom kupalištu, koje i na ovoj lokaciji tematizira prekinutu vezu grada sa morem te ju pokušava obnoviti kroz niz zahvata v prostoru kao što su elementi urbane opreme, paviljoni, šetnica i slično.

 


FAZA 1 / Porto Baross
Postojeći gradski planovi na području Porto Baroša predviđaju komercijalnu marinu za charter plovila.Kontaktno područje grad i mora u luci Baross je izuzetno zanimljivo zbog svojeg umjetnog postanka, ali i nekoliko reprezntativnih zgrada poput HNK Ivan pl Zajc (arh Helmer & Fellmer), paviljona riječke tržnice (arh. Carlo Pergoli) i modernističkog bloka – skladišta Brodokomerca izvedenog od strane Rijekaprojekta. Iako potpuno dotrajalo i neupotrebljivo kao ulazna vizura grada, svjedoči o nastanku riječke urbane matrice. Glavni zahvat predstavlja uklanjanje postojećih, dotrajalih skladišta te izgradnja dva nova, obodna bloka koji predstavljaju zaključak I naglasak postojeće urbane morfologije. U sačuvanom modernističkom skladištu smješten je pogon za hidroponski uzgoj bilja i povrća.Podjelom blokova na istočni I zapadni stvara se novi, trenutno nepostojeći parter kao predvorje zgrade ribarnice koja direktno ostvarije kontakt sa morem. Na rubnim djelovima obuhvata pješački se putevi nastavljaju na područje gradske rive i Delte.Novi objekti su zamišljeni kao nadgradnja dva postojeća tipa riječke urbane matrice, racionalističkoga (c.1880) i avangardnoga (talijanskog, c.1920.) Programska se rasčlamba odvija po presjeku što omogućuje optimalan smještaj I gradaciju privatnosti za programe poput javnih institucija, ureda, nove tržnice, hotela te ostalih. Oblikovanje bloka organizirano je oko vertikalnih perforacija  ovojnice I dodavanjem javnoga partera u atriju objekta. Rezultat zahvata je porozan gradski blok koji pruža prvi kontakt sa osjetljivom gradskom morfologijom, prihvaća tokove kretanja I štiti postojeće vizura iz i prema gradu. Oduzimanjem, bušenjem I povezivanjem pojedinih djelova  objekt pruža kvalitetniji javni prostor te afirmira postojeće tokove kao rezultat povjesne matrice.